Kako je klizanje utjecalo na mene i moj život (već objavljeno na Famozi)

*Ovaj tekst je već objavljen na Famozi, ali mi je toliko drag da sam ga morala podijeliti i s vama

Nisam neki sportski tip, ali sam vrlo nespretna, što se može zaključiti po ozljedama koje imam. Previsoka sam za svoju dob i to me uvijek mučilo jer se nisam mogla baviti sportovima koje sam željela, a i “poznata” sam po tome da odustajem nakon mjesec, dva od svega što započnem, pa se sama sebi čudim da vodim blog točno pola godine.

Kao što sam se pronašla u bloganju i pisanju, tako sam se i u klizanju, koje treniram dvije godine sa svojom trenericom. Na klizanju sam naravno, padala tisuću puta, ali sam se ustala i krenula dalje. Kako mi trening na ledu traje sat i pol, što vama ne zvuči puno, ali ja sam se ponekad toliko znala umoriti da klizaljke nisam mogla uzeti iz auta i odnjeti doma (ok, to mi se često događa).

S obzirom da sam previsoka ponekad je teško izvoditi razne elemente, i znam da nikada neću biti slavna klizačica ili ću ići na razna natjecanja, ali kada volite ono što radite, onda vas i najmanji pomak u tome što radite veseli kao da ste osvojili neko važno natjecanje. Naravno, bilo je tu užasnih trenutaka jer treniram kada se svi kližu pa ponekad nema mjesta za izvođenje nekih elemenata, onda sam muku mučila s svojim prvim klizaljkama… Kao što rekoh, bilo je tu zaista svega.

Dok vam ovo pišem, obučena sam u svoju odjeću za klizanje i čekam mamu da idemo na klizalište, a i željela sam svojoj trenerici čestitati rođendan s malim zakašnjenjem, tako da Marijana (zovem je ponekad Ariana, to je taj Arianator u meni), zaista ti sretan rođendan i hvala ti na tvojem strpljenju (joj, ovo je kao da se opraštam od nekoga). Ne mogu više pisati, moram krenuti da ne zakasnim na led!