Hej cure!
Danas opet pišem kolumnu, znam da je subota odavno prošla, ali pomalo odustajem od te ideje da svake druge srijede objavljujem ovu vrstu posteva, nekako više volim slikati i pisati nego samo pisati kolumne.
Današnja tema je jedna poprilično "svakodnevna", odnosno pojavljuje se u svakodnevnom životu, a to su fobije.
Fobija je strah od nečega ili nekoga. Prije sam si uvijek postavljala pitanje: "Pa zašto bi se itko ičega bojao?" ali sada nekako kao da znam odgovor na to pitanje (ne znam).
Zaista postoji mnogo vrsta fobija na koje se mnogi ljudi smiju, ali iako ne smatram fobiju bolešću, ajmo zamisliti da je fobija zapravo diabetes, bi li se onda neki ljudi tome smijali? Zasigurno ne.
Fobija realno nije ništa strašno i ne treba se "liječiti" (ići na razgovore s psihologom, uzimati lijekove..) ukoliko vas ne ometa u normalnim aktivnostima i obavezama (škola, posao, faks...), a ukoliko imate na poslu/u skoli/na faksu problema s time obavezno se obratite nekome starijem ili iskusnijem za pomoć.
Znate šta?
Pričam gluposti. Ok, ne pričam, ali fobija vam je kao mnogobrojni videi na Youtubeu Expetations vs. Reality. Kako da to objasnim, fobija vam se može razviti (koliko god to čudno zvučalo) na teži i lakši način. Ja nisam bila te sreće.
Ja nisam željela ići u školu. Dobro, nitko ne voli toliko školu (da se razumjemo), ali nije bila stvar u školi ili profesorima ili djeci nego u meni. Nisam mogla markirati budući da me mama vozi u školu (škola mi je dosta udaljena od kuće, trebalo bi mi otprilike cijelo poslijepodne da dođem do škole (govorim napamet ali je zaista tako). Mama me u tih mjesec, dva doslovno preklinjala da joj kažem zašto neću ići u školu, ali ni ja sama nisam znala zašto. Pokušala sam joj to objasniti ali jednostavno me nije shvatila. Čak sam napisala pismo OK-u jer zaista nisam mogla držati to u sebi. Redakcija OK-a mi je čak dala dobre savjete ali do tad sam ja već potražila pomoć jer smo konačno shvatili što se sa mnom dešava. Tek sam tada saznala za fobije te da se moja fobija "stručno" zove emetofobija. Ne pitajte me što to znači jer nisam toliko upućena u nazive.
To je bio negdje kraj svibnja kada sam krenula kod psihologinje, tada su se složili da će biti najbole za mene da ne idem u školu. I nisam išla, jer da sam išla, proglasili bi me ludom. 100%.
Iako nisam išla u školu, to su bili najteži dani u mom životu, bez zafrkancije. Ne želim ulaziti toliko u detalje, samo ću vam reći da je bilo grozno.
I tako je došao kraj škole, ali Marina ne bi bila Marina da joj ne padnu neke ideje napamet koje su prema riječima moje obitelji, neizvedive. Budući da mi teta živi u Njemačkoj (tada je prošao ono najgore, ali još sam imala "napadaje panike"), a ja obožavam avione, željela sam otići u Njemačku. Znam, zvuči suludo, ali ja sam unatoč tomu što sam znala da sam na 10 000 metara visine i to što se mogu uznemiriti u avionu željela letjeti. Sigurno će te se zapitati kako to da ona nije došla k meni?
U Njemačkoj djeci traje škola do sedmog mjeseca, a tad je bio kraj lipnja, vrijeme zaključivanja ocjena i testova, a kada kao moja teta imaš maturanticu i još jedno dijete u 8 razredu, ne možeš otići u Hrvatsku samo tako. Ja sam bila uporna i da, na kraju sam otišla u Njemačku.
Priznajem, pri poljetanju me malo bilo strah, ali znala sam da je kocka bačena i da ću se uskoro vinuti u oblake. Odmah sam još više zavoljela avione i jako mi se svidjelo, i nisam imala nikakav napadaj, nije bilo mjesta za njega u avionu.
Naravno da on nije ostao u Zagrebu. Budući da sam prestala jesti kao normalan čovjek morala sam uvesti stvari koje sam prije jela ponovno u prehranu. Tako sam jednom probala Oreo keks i tada mi je bilo muka i imala sam napadaj ali nisam povraćala, jer da jesam, zaista ne znam kako bi to završilo. Njemačka je predivna zemlja, mogla bih u njoj živjeti bez problema jer ima i grad i prirodu, dobar omjer ali samo da je malo toplije.
Prošla su dva tjedna, ja sam se morala vratiti u Zagreb da bih otišla u Pulu i tako mi je prošlo cijelo ljeto, napadaji su bili sve rijeđi, nisam bila toliko umorna od samih napada, ali svi znamo da se moram vratiti u školu.
Vratila sam se u školu, svi profesori znaju što se samnom dešava, ponekad me netko nešto zapitkuje u tome ali ne dobije odgovor, ponekad se teško primiriti, pogotovo ako učimo o hrani ili bilo čemu drugome što ima veze s mojom fobijom, ali ide. Ide nekako. Mora.
Molim vas, nemojte se stiditi svoje fobije. Koliko god ona smiješno zvučala ili nešto, obratite se nekome za pomoć ako vam je ona potrebna, budite optimisti! Optimizam je meni zaista pomogao (ja sam inače totalni pesimist), a sigurno će i vama!
-MG.
Nema komentara:
Objavi komentar