#PrayforManchester

Kao velikog Arianatora, zaista su me pogodilo jučerasnje bombardiranje na njenom koncertu u Manchersteru, a te sam vijesti primila na jedan od najgorih načina:

Probudim se ja, njuškam malo po Twitteru, i vidim svi pišu #prayformanchester. Ništa mi nije jasno, odem na Facebook, vidim vijest „Eksplozija na koncertu u Manchesteru“, kliknem na nju kad piše koncert Ariane Grande. Ja vama ne mogu opisati kako sam se osjećala u tom trenutku.

Moja druga obitelj, Arianatori su poginuli ili su teško ozlijeđeni.

A tko je krivac? Ona idiotska takozvana islamska država. Namjerno sam napisala s malim slovom jer to nije država, već… Ne mogu to opisati riječima.

Taj idiotslamist nije čovjek, već čudovište. To su djeca! Ta ista djeca su čekala taj koncert s uzbuđenjem mjesecima, a neki čak i godinama da vide svog idola. Plakali su kad su je vidjeli, veselili su se, srce im je bilo puno, a onda ih idiotslamist ubije!

Ja ne znam puno o Islamu, ali znam da je to vjera koja uči o dobru. Allah se sigurno nije ukazao i rekao da se ubiju nedužna djeca među kojima sigurno ima Muslimana.

Što je s preživjelima?

Oni će imati traume (najvjerojatnije) do kraja života zbog koncerta kojemu su se toliko veselili, a najvjerojatnije nisu mogli ni spavati od uzbuđenja na dan koncerta, možda su neki štedili za taj koncert… I sada je sve palo u vodu zbog jednog idotslamista.

Možete si samo zamisliti kako je obiteljima poginulih. Nema ništa gore od pogreba vlastitog djeteta.

I na kraju, kako je Ariani? Njeni fanovi su došli na koncert da se zabave i vide njihovu omiljenu pjevačicu, a sada su neki od tih fanova otišli s ovog svijeta. Zauvijek.

Arianatori, Ariana nas treba.

Obavijest!

Znam, nema me već više od mjesec dana, i to iz dva razloga:

-Škola! (moram li išta više govoriti?)

-Ovo će čudno zvučati, ali pišem jedan post više od dva tjedna, u pitanju je vrlo osoban post na tabu temu i već više od tjedan dana prepravljam i nadopisujem taj post, ali već sam pri kraju tako da bi trebao izići pred kraj tjedna, a možda i prije :)

Hvala vam na čitanju ove male obavijesti :)

Ne primjećujemo druge oko sebe..

Danas svi konstantno žurimo negdje, u stresu smo, ne primjećujemo druge oko sebe... To je nažalost opis današnjih ljudi, pogotovo u javnom prijevozu, svi gledaju u mobitel ili slušaju muziku (i ja sam jedna od njih), dok drugi gledaju kroz prozor... Uglavnom, u istom smo busu/tramvaju, a ne primjećujemo nikoga osim sebe.

 Ako nas i neka starija osoba ili gospodin nešto pita, to je odmah čudno (pod to mislim koja je sljedeća stanica ili takve stvari), a ne daj bože da se ustanemo nekome... 

Ne govorim to samo za današnju generaciju, već općenito.

Danas sam išla doma s busom, bus stane na stanicu, vrata su otvorena, te se odjednom pojavi žena koja nas sve pogura s isprikom da mora sići na stanicu na kojoj smo stajali. Pa, bilo bi sve krasno i divno da nije gurnula jednog starijeg gospodina s štapom koji se nekim čudom uspio održati na nogama, također je ista žena gurnula jednog dečka koji je buljio u mobitel i imao slušalice na ušima te je pao nekog djevojci u krilo, te na kraju i mene koja sam bar pala na prazno sjedalo, ali mi je torba pala na neku gospođu. 

Ali bitno da je ta žena izašla van. 

Svi smo redom zakolutali očima te se počeli ispričavati drugim ljudima i zaista je atomsfera bila užasno neugodna, ali barem smo na kratko primjetili jedni druge iako se svatko vratio svojim mislima.

Naravno, ova situacija vlada doslovno svugdje! Luzer si ako pozdraviš tetu čistačicu u shopping centru, ili zapravo ako bilo gdje pozdraviš! Mislim, poštujem ja da smo svi u svojim mislima, ali to je  ipak neka opća kultura!

Generalno, svi smo danas klonovi jedni drugih. Ako Kylie Jenner ima tisuću estetskih operacija, odmah i ti moraš imati također tisuću estetskih operacija. Ako ona nosi najlon, i ti ga isto moraš nositi, novi iPhone 7+ je izašao, moram ga pod hitno kupiti da bi bila u trendu, ali nema veze što narednih par godina neću imati što jesti, ali i onako moram smršaviti...

Hello?

Ok, i meni je lijep iPhone 7+ (a, kome nije?), ali skoro su sve balkanske države u krizi, nema se novaca, svi štedimo (ili se barem pravimo da štedimo?), ali se i dalje kupuje Calvin Clein, jakne s kričavim krznom i svakave druge stvari koje su "u modi".

Ali znate što?

Mene iskreno nije briga ako netko voli Kylie, iPhone, plastične operacije, jakne s kričavim krznom, mislim, tko voli, nek izvoli. Problem je u tome što se cure u tom trenutku spaze na ulici s istim jaknama što je apsolutna katastrofa!

Naravno, neke će se posvađati iako su potpune neznanke, dok će druge samo nastaviti hodati kao da se ništa nije desilo, dok će svaka od nje gunđati u svojoj glavi kako ju je ova druga kopirala. 

Najsmješnije od svega jest to što smo konačno nekoga primjetili, ali na negativan način. 

Budimo iskreni, nisi jedina koja ima jaknu s kričavim krznom pogotovo sad, kad je to "u modi“.

Te iste jakne sigurno ih ima više od pola ženske populacije na svijetu,  a zašto onda osuđuješ tu jednu curu? 

Prema svim ovim (istinitim) primjerima, najsmješnije od svega je da mi konačno primjetimo jedni druge, ali na negativan način, zbog običnih gluposti. 

Nije bilo ok da ona žena u busu pogura pola busa te samo izleti iz istog ni da se, bar u hodu, ne ispriča.

Potpuno je ok ako netko ima sličan odjevni predmet tvome, jer si ga i ti kupila u dućanu, (ako si ga kupila u dućanu),  ali ne trebaš staviti tu osobu na stup srama zbog toga.

Svijet je možda pun negativnih , ali ga možemo promjeniti s pozitivnim događajima :)

*sve slike su u mojem vlasništvu

Twitter: @marinasplace210

Instagram: @marinagradac

Snapchat: marimarina123

Fobije - zašto su postale dio svakodnevnog života, kako ih prepoznati na vrijeme, što one nose?

Hej cure!
Danas opet pišem kolumnu, znam da je subota odavno prošla, ali pomalo odustajem od te ideje da svake druge srijede objavljujem ovu vrstu posteva, nekako više volim slikati i pisati nego samo pisati kolumne.
Današnja tema je jedna poprilično "svakodnevna", odnosno pojavljuje se u svakodnevnom životu, a to su fobije.
Fobija je strah od nečega ili nekoga. Prije sam si uvijek postavljala pitanje: "Pa zašto bi se itko ičega bojao?" ali sada nekako kao da znam odgovor na to pitanje (ne znam).
Zaista postoji mnogo vrsta fobija na koje se mnogi ljudi smiju, ali iako ne smatram fobiju bolešću, ajmo zamisliti da je fobija zapravo diabetes, bi li se onda neki ljudi tome smijali? Zasigurno ne.
Fobija realno nije ništa strašno i ne treba se "liječiti" (ići na razgovore s psihologom, uzimati lijekove..) ukoliko vas ne ometa u normalnim aktivnostima i obavezama (škola, posao, faks...), a ukoliko imate na poslu/u skoli/na faksu problema s time obavezno se obratite nekome starijem ili iskusnijem za pomoć.
Znate šta?
Pričam gluposti. Ok, ne pričam, ali fobija vam je kao mnogobrojni videi na Youtubeu Expetations vs. Reality. Kako da to objasnim, fobija vam se može razviti (koliko god to čudno zvučalo) na teži i lakši način. Ja nisam bila te sreće.
Ja nisam željela ići u školu. Dobro, nitko ne voli toliko školu (da se razumjemo), ali nije bila stvar u školi ili profesorima ili djeci nego u meni. Nisam mogla markirati budući da me mama vozi u školu (škola mi je dosta udaljena od kuće, trebalo bi mi otprilike cijelo poslijepodne da dođem do škole (govorim napamet ali je zaista tako). Mama me u tih mjesec, dva doslovno preklinjala da joj kažem zašto neću ići u školu, ali ni ja sama nisam znala zašto. Pokušala sam joj to objasniti ali jednostavno me nije shvatila. Čak sam napisala pismo OK-u jer zaista nisam mogla držati to u sebi. Redakcija OK-a mi je čak dala dobre savjete ali do tad sam ja već potražila pomoć jer smo konačno shvatili što se sa mnom dešava.  Tek sam tada saznala za fobije te da se moja fobija "stručno" zove emetofobija. Ne pitajte me što to znači jer nisam toliko upućena u nazive.

To je bio negdje kraj svibnja kada sam krenula kod psihologinje, tada su se složili da će biti najbole za mene da ne idem u školu. I nisam išla, jer da sam išla, proglasili bi me ludom. 100%.
Iako nisam išla u školu, to su bili najteži dani u mom životu, bez zafrkancije. Ne želim ulaziti toliko u detalje, samo ću vam reći da je bilo grozno.

I tako je došao kraj škole, ali Marina ne bi bila Marina da joj ne padnu neke ideje napamet koje su prema riječima moje obitelji, neizvedive. Budući da mi teta živi u Njemačkoj (tada je prošao ono najgore, ali još sam imala "napadaje panike"), a ja obožavam avione, željela sam otići u Njemačku. Znam, zvuči suludo, ali ja sam unatoč tomu što sam znala da sam na 10 000 metara visine i to što se mogu uznemiriti u avionu željela letjeti. Sigurno će te se zapitati kako to da ona nije došla k meni?
U Njemačkoj djeci traje škola do sedmog mjeseca, a tad je bio kraj lipnja, vrijeme zaključivanja ocjena i testova, a kada kao moja teta imaš maturanticu i još jedno dijete u 8 razredu, ne možeš otići u Hrvatsku samo tako. Ja sam bila uporna i da, na kraju sam otišla u Njemačku.
Priznajem, pri poljetanju me malo bilo strah, ali znala sam da je kocka bačena i da ću se uskoro vinuti u oblake. Odmah sam još više zavoljela avione i jako mi se svidjelo, i nisam imala nikakav napadaj, nije bilo mjesta za njega u avionu.
Naravno da on nije ostao u Zagrebu. Budući da sam prestala jesti kao normalan čovjek morala sam uvesti stvari koje sam prije jela ponovno u prehranu. Tako sam jednom probala Oreo keks i tada mi je bilo muka i imala sam napadaj ali nisam povraćala, jer da jesam, zaista ne znam kako bi to završilo. Njemačka je predivna zemlja, mogla bih u njoj živjeti bez problema jer ima i grad i prirodu, dobar omjer ali samo da je malo toplije.

Prošla su dva tjedna, ja sam se morala vratiti u Zagreb da bih otišla u Pulu i tako mi je prošlo cijelo ljeto, napadaji su bili sve rijeđi, nisam bila toliko umorna od samih napada, ali svi znamo da se moram vratiti u školu.
Vratila sam se u školu, svi profesori znaju što se samnom dešava, ponekad me netko nešto zapitkuje u tome ali ne dobije odgovor, ponekad se teško primiriti, pogotovo ako učimo o hrani ili bilo čemu drugome što ima veze s mojom fobijom, ali ide. Ide nekako. Mora.
Molim vas, nemojte se stiditi svoje fobije. Koliko god ona smiješno zvučala ili nešto, obratite se nekome za pomoć ako vam je ona potrebna, budite optimisti! Optimizam je meni zaista pomogao (ja sam inače totalni pesimist), a sigurno će i vama!

-MG.